07.05.2007
Leona je od dede odavno dobila prekrasnog konjića za ljuljanje, ali ga nije baš nešto doživljavala, sve do nedavno.
E, sad joj je odjednom silno zanimljiv. Nazvala ga je Roko (ma otkud joj to ime, a ne poznamo baš ni jednog Roka, ni velikog ni
malog? Možda Roko iz reklame za Blackberry, koji joj je jako smiješan 
).
Uglavnom, ponaša se prema njemu ko' da je živ. Vuče ga za sobom po cijelom stanu, stavlja ga piškiti, priča mu priču, on nas prati
u hodnik kad idemo van, mašemo mu i kažemo da ćemo se brzo vratiti, a on neka čuva kuću 
08.05.2007
Dijete mi je prvi put bilo s vrtićem na izletu 
Bili su u izletištu "Dva potoka", evo pogledajte im sajt, čini se jak zgodno, pogotovo za kikiće
Dva potoka - foto galerija
Vratila se sva zajapurena, rumena ko jabučica, a tete smoždene 
Nije baš puno pričala, ali ona je ko njen tata, uvijek čeka da se dojmovi slegnu pa onda priča o njima 
Najviše ju je razveselilo jahanje konjeka i kaj je vidla krave i pajceke i one ptice koje idu prlprlplrprl
(purane ) i kaj je poslije ručka bio sladoled, narafski, mamino dijete pamti ono
bitno - papicu
09.05.2007
Slijedi mali feministički poučak 
Vozimo se mi nekam i pita tayo Leonu:tko vozi auto? A ona će: Mama vozi auto... tata kuha večeru
10.05.2007
Čita nama Leona Mazu i Lunju (ne mrem ja svarit to novopečeno Dama i Skitnica i gotovo!)
Uglavnom, cerekali smo se (u sebi) na riječi koje još uvijek ne može dobro izgovoriti:
- teta je podigla klopopac na kutiji
- doktorica je stavila Beri plaster na nogu
- miča-miča, gotova je priča
11.05.2007
Od rođenja Leona ima malo usporenu probavu. Sjećam se da kao beba nije po deset dana kakala i to me znalo opako uznemiriti, iako mi je
dr. Sabol objašnjavao da je to sasvim individualna stvar. Neke isključivo dojene bebe kakaju ko grlice, a neke ne daju ni zrna žita neprijatelju
Kako god, Leona i dan-danas ne kaka u nekim pravilnim razmacima iako stalno skače i trči, nije baš sjedilački tip da možemo
okrivit nekretanje za lijena crijeva. A i jede dosta vlaknate hrane, barem ja mislim da jede.
A tako mi je žao gledat je kako se muči kad joj je pun trbuščić i sva je grintava i nervozna. Uh, taj njen kakač je zlo
, kad on ode van dijete pršti od veselja i dobre volje, al treba ga dočekat
19.05.2007
Danas je Leonček bila pomagačica na Rodinom redovnom pregledu dječjih autosjedalica koje organiziramo svaka dva mjeseca na na parkiralištu
MUP-a u Heinzelovoj.
Baš mi je bila dobra jedno dva sata, nije se vješala po meni, zapravo je zabavljala malu djecu koja su došla na pregled, ali onda se bila
umorila i ogladnila, pa pošto nije bilo gužve, otišle smo ipak doma prije nekog umorno-histerčnog napada
25-28.05.2007
Upravo smo proveli četiri predivna dana u Sv. Nedjelji na Hvaru
Bilo nam je super i na putovanju, jer smo išli vlakom, a Leona se raspametila od sreće na spavanje na katu u spavaćim kolima vlaka
Kad smo ujutro došli u Split imali smo malo vremena prije polaska trajekta za Hvar i prošetali smo do nove Rive. U sukobu mišljenja oko novog izgleda, mi se svrstavamo na stranu onih
kojima se sviđa
A sad anegdotica. Leonu malo zbunjuju imena vodenih površina jer živimo pokraj potoka, šećemo pokraj jezera, često prelazimo mostom
preko rijeke i kad smo došli na more malo se curica zblesirala i u splitskoj luci pitala na sav glas: A, kaj to pliva u ovom
potoku? 
Srećom je nije čuo nijedan
fetivi domorodac koji se taj dan ustal na levu nogu, pa nismo naglavačke završili u "potoku" zbog takvih provokatorskih, uvredljivih izjava
Na trajektu smo uživali, a Hvar je poslovično predivan, obožavam taj otok 
Sada smo prvi put išli kroz onaj čuveni tunel koji vodi na južnu stranu otoka. Isklesan je u
stijeni vrlo primitovnim alatom (mislim da ga je vojska iskopala 50-ih radi vodovoda) i tako uzak da se u njemu ne mogu mimoići dva
automobila, a takav te čudan osjećaj obuzme kad si u njemu da misliš kako nije uopće
nevjerojatno
da te s druge strane dočekaju hobiti i patuljci
Kad smo se smjestili kod jedne super bake Berislave jako smo joj se svidli i odmah nas je odlučila usvojiti
A sve dane se brinula za nas, tetošila nas, mazila i pazila ko da smo joj zaista prava unučad. I ljudi preko kojih smo organizirali
putovanje su bili apsolutno predivni, posebno nas je fasciniralo vozačko umijeće gospodina Bertija koji upravo nevjerojatno vješto vozi
kroz uličice koje su tako uske da bi odbile retrovizore na njegovoj staroj "četvorci" - samo kad bi ih imala
Šalu na stranu, ja sam ostala zaprepaštena tom vještinom, ne bi nikad pa ni onda sama uspjela odvoziti takav slalom! Bravo majstore!
E, da ne zaboravim, na Hvaru nam je dijete skoro proplivalo! Šteta što je bilo mirno more samo prvi dan, ostale je dane puhalo jugo i nije se mrvica više
dala nagovoriti
na
plivanje već je samo skakutala po plićaku, brljala po kamenčićima, pecala suhim štapovima i verala se po kamenju. Ali, kad je mirno, ne boji
se mora ni malo i vjerujem da će iduće godine plivati ko velika.
Da joj je veranje draže od plivanja pokazala je i tako što se junački popela do fantastične Vele špilje iznad Sv. Nedilje. Špilja
je plitka, ali ima upravo ogroman otvor i isto tako ogroman prastari čempres na ulazu, a vide se
još uvijek i ostaci, ako sam dobro zapamtila, augustinskog samostana. Funkcioniraju zvonik i zdenac čija je hladna voda prava
okrepa i nagrada svakome tko gore dođe za vrućeg (pro)ljetnog dana.
Leonči smo malo nosili, malo je išla sama ali kad se sve skupa zbroji sigurno je pola puta propješačila,
baš smo ponosni na nju 
Zato sam joj drugi dan od priručnih materijala koje smo našli u ladici naše domaćice, bake Berislave, napravila medalju.
Kolutić od wc papira obljepila sam zelenom izolir trakom, od vezica kojima baka veže paradajze sam napravila uzicu oko vrata,
naljepila s obje strane tekst medalje i sva sretna joj to uručila misleći kako će moje drago dijete cijeniti majčin trud i ingenioznu
improvizaciju
No, ona je
digla lijevu obrvu i pitala: Super, medalja! A, zakaj nije crvena?
Skoro su mi suze izbile na oči od jada
Ali kad sam još naljepila crvenu trakicu po obodu, Leonči je bila jako
zadovoljna i ponosno je pozirala tati